KINA, dan 3
Nedilja, nista se ne događa. Izasa bi iz hotela ali pada kisa i hladno je…
Later that day…
Glad me natirala da napustim sigurnost svog brloga u hotelu. Izasa sam van, sagleda hostile enviroment oko sebe, pun stranih stvorenja koja se glasaju svojim nerazumljivim jezikom. Naglasavaju svoj osebujni personality deranjem I sviranjem iz auta, kad treba i ne treba.
Ispred ulaza u hotel (fin hotel) je bia jedan od njih, kojeg su njegovi kolege izveli van iz hotelskog
restorana jer je ocito popia koju vise nego moze podnit.
Da im internet nije cenzuriran google bi im reka da ne podnose alkohol tako dobro ka europljani.
Pazljivo sam se udaljia od glasnog, pijanog cudaka i krenia svojom rutom prema McDonald'su.
Cim sam zakoracia opet mi se pocela vrtit po glavi misao o projektu koji cinim sa Suncicom, pa se mislim kako necemo daleko budem li ja sidia u hotelu.
Sam sebe sam nekako nagovoria da nastavim setat, prosetam po kvartu i nadjem nesto zanimljivo u
blizini.Mislim se kako ima puno ljudi tu oko hotela, a s obzirom da je tu glavna ulica pretpostavia sam da i okolo ima zanimljivosti. Moraju svi ti ljudi od nekud dolazit i negdi ic.
Skrenem u jednu ulicu sa strane i uputim se, pa vec na pocetku vidim pizzeriu. Aj bas super. Udjem s
namjerom da kupim komad pizzete i jedem putem dok razgledavam.
Kakav glupan; misleci o projektu i Suncicinim slikama, zaboravia sam da sam u Kini.
Nisam moga narucit pizzu jer je menu na kineskom a cura sta radi, naravno, ne zna prozborit ni rici
engleskog.
Izadjem nadrkano i nastavim setnju, uz par politički nekorektnih psovki na domacem jeziku, koje su me
malo oraspolozile.
Seta sam dalje ulicom, a sto sam se vise udaljava to je zalosnije izgledalo. Prolazia sam kraj visokih
stambenih zgrada i gleda kroz staklene prozore. Kroz prozore se uglavnom vide štedne zarulje, kako na zici vise iz plafona. Ne vidi se nikakav namjestaj, osim polica zavidanih u zid.
Vidia sam uredjenije garaze.
Jos se vidi s ulice da ne cjene balkone ka mi u Splitu, jer je vecina balkona pretvorena u skladista,
nakrcana smecem koje tu kisne.
Sta je s tim feng-shui shemama o kojima cili svit trubi? Kad sam sredjiva stan i gleda po internetu ka
svaki bezidejni pomorac, svako malo bi mi iskocia taj feng-shui di se spominje neka istocna mudrost i sredjivanje zivotnog prostora u skladu s prirodom I tim shemama… Neki “dubokoumni” new age bulshit.
Radi tih feng-shit gluposti nisam stavia ogledalo na plafon iznad kreveta. Zajebali su me vec odavno, prije nego sam dosa ovde.
Setam ja dalje i trudim se ne gledat gore u te nastambe, pa sam attention prebacia na poslovne prostore u prizemlju. Nada sam se da cu nac neki kulturan establishment di cu moc prigrist nesto ili bar popit kavu.
Skrenem kroz grmlje da se priblizim zgradi i naravno, dok sam prolazia kroz grm ugazim u govno. Frisko…
Duboko uzdahnem, nastavim setat i priblizim se zgradi, ostavljajuci iza sebe prepoznatljiv trag. Niko od domorodaca nije bia pretjerano uzbudjen zbog toga.
Dodjem do necega sta izgleda kao restoran i promotrim ulaz.
Preko staklene stjenke selotejpom zalipljena cerada, na kojoj pise nesto, vjerojatno ime tog renomiranog
lokala.
Kraj ulaznih vrata je velika vanjska jedinica klime, a kraj klime je improvizirano sušilo na kojem vise
dnevni specijaliteti.
Covik je kraj klime obisia ribu da se suši na suncu, na dohvat zivini sta je ostavila u grmu ono famozno
govno u koje sam ugazia.
Srecom bila je tu i lokvica koja je posluzila da operem cipelu i nastavim svoj put.
Ne moram ni govorit da sam izgubia tek I volju za ruckom nakon ovoga.
Okrenia sam se i vratia na kurs prema McDonald'su. Taj junk food servis, toliko omrazen na balkanu i
europi, ovde mi je beacon zapadne civilizacije i jedino sto me podsjeca da nije sve tako crno.
Putem nazad razmislja sam o projektu i kako Suncica ceka da napokon napisem nesto pametno sta se
uklapa u ideju projekta. Bojim se da ce ova Kina uzrokovat delay, jer uz najbolju volju ja ne mogu ovde
nac nesto vridno spomena.
Stvarno mi je krivo, jer osim sta sam pomorac koji “plovi” na brodu koji stoji na mistu, jos me i ovo
zadesilo.
No comments:
Post a Comment